Kako mogu znati zaostaje li moje dijete u rastu i razvoju?

Iako nije svaki rast i razvoj posve isti kod svakog djeteta, a na njega utječe i niz raznih čimbenika, svakako ga je neophodno pažljivo pratiti te, prema potrebi, reagovati na vrijeme.

Rast i razvoj obilježja su isključivo dječje dobi i jedan od najvažnijih pokazatelja po kojem procjenjujemo zdravlje djeteta. Rast, u užem smislu, znači povećanje veličine i mase, odnosno dimenzija tkiva, organa i tijela.

Primjer za to je ukupni fizički rast u visinu, prirast tjelesne mase, rast glave, spolnih organa… Razvoj obuhvata, prije svega, složene kvalitativne promjene – sazrijevanje strukture i funkcije organa te pojedinih organskih sustava, njihove prilagodbe i uloge, daljnje intelektualne, emotivne i socijalne promjene. Dobar primjer za to je razvoj govora. Za njega mora biti zadovoljen niz preduslova – kognitivna sposobnost, dobra percepcija i sluh, motoričke sposobnosti većeg broja mišića.

Rast i razvoj djeteta pod utjecajem su više čimbenika (unutrašnjih i vanjskih) koji međusobno djeluju. Osnovni unutrašnji čimbenici su nasljeđe, pripadnost rasi i spolu. Najvažniji vanjski su: intrauterini čimbenici, socioekonomski, psihološki čimbenici, prehrana, hronične bolesti i drugi. S obzirom na velik broj utjecaja, ne čudi što postoje velike fiziološke varijacije rasta i razvoja i među zdravim vršnjacima.

Pokazatelji rasta

Najčešći parametri po kojima pratimo rast djeteta su tjelesna masa (TM), tjelesna visina (TV), obim glave (OG). U nekim situacijama procjenjujemo i potkožno masno tkivo, indeks tjelesne mase (ITM).

Najčešće za praćenje koristimo centilne krivulje rasta. Kod sumnje na pothranjenost ili preuhranjenost računa se i indeks tjelesne mase koji predstavlja omjer tjelesne mase i površine tijela u m2. ITM je odličan pokazatelj količine masnog tkiva u organizmu, odnosno kaže nam ima li ga premalo ili previše.

Dakle, kada pratimo dijete, u krivuljama rasta označavamo mjeru koju procjenjujemo i gledamo je li to u okviru normalnih varijacija (5. do 95. centila) i je li dinamika rasta kroz vrijeme dobra.

Praćenje razvoja

Što se razvoja tiče, prate se:

  • tjelesni,
  • psihički (kognitivni i emocionalni) te
  • socijalni razvoj.

Procjenjuje se kako dijete u određenoj dobi ostvaruje ono što je za tu dob očekivano i kako se prilagođava okolini, poštujući fiziološka odstupanja.

Tjelesno gledamo kako ide sazrijevanje grubih i finih motoričkih funkcija, kakav je razvoj zubi, a kasnije spolni razvoj.

PROČITAJTE  10 savjeta kako objasniti djeci da trebaju nositi masku na licu

Kognitivno pratimo kako dijete intelektualno napreduje. Tj. kakvo je razumijevanje u ranoj dobi, sposobnost učenja, usvajanja i primjene naučenog. Potrebno je pratiti i emocionalno reagiranje djeteta s obzirom na određene situacije, kako se razvija kontrola vlastitih emocija i razumijevanje tuđih.

Socijalni razvoj podrazumijeva komunikaciju s okolinom, uključujući zainteresiranost za igru i sudjelovanje u njoj. Također i komunikaciju s ljudima, razvoj govora, sposobnost prilagođavanja okolnostima, kakva je pažnja i koncentracija.

Važnost sistematskih pregleda

Periodički sistematski pregledi najbolji su vid praćenja rasta i razvoja. Tada se dijete pregleda po svim organskim sustavima. Učine se sva mjerenja, sagledaju razvojni elementi, a ponekad izrade i osnovni laboratorijski nalazi (zbog procjene ima li anemije ili nekih drugih deficita vitamina ili minerala).

Sistematski pregledi su učestaliji u onim razdobljima koja su karakterizirana intenzivnijim rastom i razvojem (dojenaštvo i pubertet). Ponekad rast i tjelesni razvoj ne idu sukladno. Ako se odstupanje čini veće, određuje se koštana dob (razvoj kostiju je dobar pokazatelj stupnja zrelosti) te uspoređuje s kronološkom. Koštanu dob u praksi najčešće određujemo uspoređujući rentgensku snimku lijevog zapešća djeteta sa standardnim snimkama za tu dob. Potom gledamo je li razvoj sukladan stvarnoj dobi, ili ubrzan ili usporen.

Prepoznavanje zaostajanja u rastu

Zaostajanje u rastu, odnosno odstupanja od normalnih varijacija (ispod 5. centile za dob) te usporenje tempa rasta (pad na centilnoj krivulji u odnosu na ranije) znak su da se nešto nepovoljno događa s djetetom. To najčešće zamijete roditelji koji se obrate liječniku jer je dijete premršavo ili prenisko ili „sitnije“ u odnosu na vršnjake ili se uoči na redovnom sistematskom pregledu.

Kada tragamo za razlozima koji dovode do slabijeg napretka u tjelesnoj masi, uvijek najprije procjenjujemo što i koliko dijete jede, odnosno je li optimalan unos kalorija. Ako nije, potrebno je educirati roditelje kako to poboljšati, primjerice, pojačati kalorijsku gustoću obroka. Pogotovo ako su oni količinski mali, izbaciti nepotrebne, slabo kalorične napitke koji ometaju apetit te, eventualno, dodati hiperkalorijske napitke.

Drugo, moramo se zapitati je li razlog stagnaciji neprepoznata ili neliječena kronična bolest. Naime, takva stanja se odražavaju na usporenje rasta, ali i razvoja djeteta. Mogu biti i razlog niže konačne visine u odnosu na onu koja je genetski zacrtana. Primjeri takvih bolesti su celijakija (glutenska enteropatija), bolesti štitnjače, kronične upalne bolesti crijeva, kronične bubrežne bolesti, teže srčane greške, teži poremećaji motoričkog razvoja, degenerativne bolesti mozga i još mnoge druge. Hronično bolesna djeca imaju slabiji apetit, dok, s druge strane, bolest često povećava energetske potrebe i stvara veće energetske gubitke. Odnosno „troši energiju“ (npr. slučaj hroničnog proljeva gdje se gube hranjive tvari ili pojačan rad štitnjače koji ubrzava metabolizam). To su razlozi zašto djeca ne rastu normalnim tempom.

PROČITAJTE  Važan razlog zašto pedijatri mole roditelje da vakcinišu djecu protiv gripe

Pravovremena dijagnoza

Najprije obično stagniraju tjelesnom masom, zatim i visinom, a refleksija može biti i na zakašnjeli pubertetski razvoj. Ako se na vrijeme reagira, odnosno ako se pravovremeno postavi dijagnoza i započne s liječenjem bolesti, dijete će uhvatiti ponovo svoj ritam rasta i razvoja. Ako je neliječena bolest predugo trajala ili je prošlo vrijeme u kojem tijelo još može rasti, moguće je da se više neće moći doseći ciljna visina. S druge strane, uobičajene akutne infekcije (respiratorne, crijevne, urinarne..), čak i ako se ponavljaju, u pravilu ne utječu na brzinu rasta ili krajnju visinu djeteta.

Izolirano nizak rast u užem smislu može biti obiteljski, konstitucijski, idiopatski, ali i odraz hormonskog poremećaja. Obiteljski niski rast je kada imamo zdravo dijete koje prosječno visinom zaostaje za vršnjacima, ali je u skladu s visinom roditelja. Razvoj i ulazak u pubertet ne odstupaju od vršnjaka, a konačno dosegnuta visina odgovara srednjoj visini roditelja. Konstitucijski niski rast je zapravo prolazni zaostatak u rastu kod djece koja nešto kasne u koštanoj zrelosti (koštana dob tada zaostaje za kronološkom). Osim što sporije rastu, kasnije ulaze u pubertet, no u konačnici dostignu normalnu visinu. To se nerijetko ponavlja u pojedinaca raznih generacija iste obitelji. Ne treba zaboraviti niti hormonske razloge niskog rasta, poput nedostatka hormona rasta, snižene razine hormona štitnjače, prekomjernog stvaranja hormona glukokortikoida. Ali i preranog dozrijevanja kostiju u sklopu preuranjenog puberteta. To su razlozi na koje treba misliti, jer se pravovremenom dijagnozom i terapijskom intervencijom niski rast može ispraviti.

Ako ništa od navedenog ne uspijevamo dokazati, a rast je snižen, kažemo da se radi o idiopatski (uzrok je nepoznat) sniženom rastu.

Zaostajanje u razvoju

U ranoj dobi intenzivno se prati i psihomotorni razvoj. Tijekom prve godine dijete motorički usvaja uspravljanje, kasnije prohodavanje, pa sve složenije motoričke funkcije. Kao dobar pokazatelj rasta mozga u toj dobi prati se redovito kako raste opseg glave.

PROČITAJTE  Nauka potvrdila: Djeca treba što više da hodaju bosa

Kako je to doba naglog razvoja motorike što je preduvjet cijelog motoričkog funkcioniranja kasnije, jako je bitno na vrijeme zamijetiti moguća odstupanja ili asimetrije te ih pokušati ispraviti intenzivnom medicinskom gimnastikom. Naime, to je doba velike „plastičnosti“ mozga, što znači da su sposobnosti da se nadoknadi neka oštećena funkcija veće nego ikada kasnije. Prati se i razvoj finih motoričkih vještina – hvatanje, funkcija šake, sposobnost žvakanja te početak razvoja govora, što se sve nastavlja i kasnije.

Jako je bitno nadzirati i socijalni razvoj djeteta, odnosno uspostavlja li komunikaciju s okolinom smješkanjem, pokazivanjem interesa za ljude i igračke, raspoznavanjem bližnjih od stranaca i drugo. Kasnije se prati kako se grade vršnjački odnosi, kako izgrađuju kontrolu i samoregulaciju ponašanja. Cijelo vrijeme prati se i razvoj kognitivnih sposobnosti, tj. sposobnost učenja i shvaćanja.

Pravovremenim zamjećivanjem zaostajanja u bilo kojem pogledu te ranom intervencijom može se polučiti veliki napredak koji je tim bolji, što je dijete ranije počelo sa stimulacijom.

U dobi kada očekujemo ulazak u pubertet pratimo spolni razvoj, odnosno pojavu sekundarnih spolnih osobina (pojavu dlačica, preraspodjelu masnog tkiva, kod dječaka i promjenu glasa te rast spolovila, a kod djevojčica rast dojki i, kasnije, pojavu menstruacije). Pubertet smatramo zakašnjelim ako se sekundarne spolne osobine uopće ne pojavljuju u djevojčica do 13. godine, a u dječaka do 14. godine. Za djevojčice je zabrinjavajuće i ako se prva menstruacija ne pojavi za više od pet godina od početka prvih znakova puberteta. U slučaju zakašnjelog puberteta moramo razlučiti radi li se samo o kašnjenju u sklopu konstitucionalnog kašnjenja što će se spontano nadoknaditi ili zaista o nekom hormonski uvjetovanom ili drugom poremećaju. Kako bi se sve dobro procijenilo, najbolje je dijete uputiti dječjem endokrinologu. On će nakon sagledavanja cijele situacije procijeniti treba li i koliko široko dijagnostička obrada.