IZ MOG UGLA Prof. dr. Kemal Dizdarević: Šta je hipotalamus i kako upravlja našim emocijama

0
920

Hipotalamus, kao dio međumozga (diencefalona), je centar našeg unutarašnjeg univerzuma. On kontrolira hipofizu (pituitarnu žlijezdu) koja dominira čitavim hormonalnim sistemom našeg organizma i ostvaruje utjecaj na metabolizam, rast i reprodukciju.

Hipotalamus djeluje preko autonomnog (vegetativnog) nervnog sistema na događaje u našem organizmu koji se odvijaju automatski, ali ne neophodno nesvjesno.

Hipotalamus je također krucijalni dio limbičkog sistema i upravlja izražavanjem emocija.

Dodatna uloga

Dodatna uloga hipotalamusa je da sa drugim moždanim neuronskim mrežama kontrolira spavanje i buđenje, te je bitan u produciranju fizioloških promjena u tijelu povezanih sa jakim emocijama (strah, ljutnja ili zadovoljstvo).

Hipoteza Renea Descartesa da je pinealna žlijezda ‘sjedište duše’ svakako nije tačna, ali bi hipotalamus mogao biti blizu te tvrdnje. U njega direktno ili indirektno konvergiraju gotovo svi utjecaji i dešavanja u našim životima, uključujući i one iz individualnog uma i neokorteksa.

Autonomni (vegetativni) nervni sistem je ekstenzivna mreža međusobno povezanih neurona koji su široko rasprostranjeni unutar tjelesnih šupljina. Preko ovog sistema, hipotalamus dodatno upravlja organizmom i distribuira dio metalne energije (‘ono malo duše’) našim tijelom.

Autonomni nervni sistem ima dvije eferentne komponente sa suprotnim funkcijama koje nazivamo parasimpatikus i simpatikus.

Parasimpatički nervni sistem se povezuje sa tzv. ‘housekeeping” funkcijama (apetit, žeđ, balans soli i vode, tjelesna temperatura, crijevna peristaltika, pražnjenje mokraćnog mjehura), ili, sumirano, on olakšava digestiju, rast, imuni odgovor i skladištenje energije.

Simpatički nervni sistem je bitan za četiri ‘Fs’funkcije: borbu (fight), bijeg (flight), strah (fright) i seks. Simpatikus mobilizira tijelo za kratkoročna hitna stanja i daje im prednost u odnosu na procese koji dugoročno održavaju zdravlje organizma.

Hipotalamus koordinira aktivnost velikog mozga sa hormonalnim sistemom, ali i sa moždanim sistemom za nagrađivanje (engl. Brain’s Reward System).

Mezolimbički neuralni put je glavna komponetna ovog reward sistema mozga, a dopamin je njegova ključna molekula i neurotransmiter.

Dopamin produciraju neuroni (njih 500.000) crne supstance srednjeg mozga, a dio tih neurona se kao segment mezolimbičkog puta indirektno, preko tegmentuma, spaja sa jednim od limbičkih jedara. Latinski naziv za ovo limbičko jedro je nucleus accumbens i ono predstavlja ‘centar zadovoljstva’.

Biološke aktivnosti koje produciraju zadovoljstvo teže da budu ponavljane i time ojačane što je bio bitan evolucijski faktor koji nam je omogućio opstanak (npr. hranjenje, unos vode, seksualna aktivnost itd). Slično je i sa socijalnim aktivnostima, koje također mogu da produciraju zadovoljstvo preko moždanog reward sistema, što nam omogućava da, u svekolikoj raznovrsnosti prirode, odigramo našu ljudsku ulogu.

Međutim, adiktivne droge imaju osobinu da preotmu ovaj reward sistem.

Kokain utiče na produženo djelovanje dopamina u nucleus accumbensu, tako što onemogućava povratak dopamina iz sinaptičke pukotine u presinaptičke nervne završetke iz kojih se predhodno dopamin otpustio radi stimuliranja postsinaptičkog neurona.

Ovo znači da dopamin, pod utjecajem kokaina, ostaje duže aktivan u našem ‘centru zadovoljstva’, neprestano stimulirajući neurone reward sistema.

Izvori zadovoljstva

Prolongirano uzimanje adiktivnih droga dovodi do tolerancije, te se vremenom povećava količina droge potrebne za postizanje zadovoljstva.

Nasuprot funkcioniranja reward sistema u normalnim okolnostima, kod teških oblika depresije javlja se nemogućnost postizanja, čak i elementarnog, zadovoljstva kroz aktivnostima koje su za većinu ljude zadovoljavajuće.

Zamislimo ljudi sa teškom depresijom koji pribjegavaju kokainskoj stimulaciji radi buđenja reward sistema mozga.

Gubljenje genuinih izvora zadovoljstva je tipično za savremenog čovjeka, tako da su različite vrste adiktivnosti zamijenile evolucijski stečene biološke i socijalne izvore zadovoljstva, te su mnogostruke i mnogoznačne ovisnosti postale skoro pa suština globalnog ljudskog ponašanja.