IZ MOG UGLA Kolumna prof. dr. Kemala Dizdarevića: Gdje i kako je moguće spriječiti sekundarno moždano oštećenje

Jedino okruženje u kojem je moguće spriječiti sekundarno moždano oštećenje je organizirana Neurohirurška intenzivna jedinica (monitoringa i terapije) čije postojanje mora biti rezultat permanentne saradnje neurohirurga, neuroanesteziologa i neurosestre.

U Neurohirurškoj intenzivnoj jedinici (NIJ) se ostvaruju dva osnovna cilja, striktni monitoring kroz primjenu kompjuterizirane tehnologije, te provođenje intenzivne nehirurške terapije bazirane na definiranim tretmanskim protokolima i algoritmima.

U NIJ-a mozak pacijenta je u fokusu interesa, a regulacija volumena mozga predstavlja primarnu terapijsku aktivnost.

Neuromonitoring u NIJ-u se odvija na kliničkom, morfološkom, fiziološkom i biohemijskom nivou.

Klinički nivo monitoringa podrazumijeva kontinuirano i repetitivno neurološko ispitivanje. Specifikum ovog nivoa monitoringa unutar neurohirurške intenzivne jedinice je aktivno participiranje diplomiranih neurosestara u njegovom provođenju. One su osposobljene obavljati kontinuiranu procijenu grubog neurološkog statusa i nivoa svijesti pacijenata, te su kompjuterski opismenjene i sposobne voditi bazu podataka i manipulirati osnovnom opremom.

Morfološki nivo monitoringa podrazumijeva upotrebu radioloških i slikovitih (imaging) modaliteta (radiografija, CT, MRI).

U fiziološki nivo monitoringa spadaju rutinske aktivnosti u Intenzivnoj jedinici koje podrazumijevaju praćenje pacijentovih vitalnih parametara (puls, disanje, krvni pritisak, temperatura). Neurohirurški specifikum ovog nivoa je mjerenje intrakranijalnih varijabli (intrakranijalni pritisak-ICP, pritisak moždane perfuzije-CPP, moždani krvni protok-CBF) i saturacije 02 u jugularnom bulbusu; te kontinuirani EEG monitoring. Iako se o CBF-u može zaključivati indirektno, putem vrijednosti CPP-a, ipak najbolji način njegovog mjerenja je direktnim metodama (Xenon CT, SPECT, PET). Ovi dijagnostički modaliteti su danas sastavni dio dijagnostičke opreme u medicinski razvijenim zemljama.

Biohemijski nivo monitoringa se sastoji od sistemskog monitoringa i moždanog monitoringa. Sistemski monitoring obuhvata svakodnevnu analizu uzoraka krvi, prije svega glukoze, elektrolita, acidobaznog statusa i hemoglobina.

Moždani biohemijski monitoring je analiza intrinzičkog biohemizma mozga, uz sam krevet pacijenta u realnom vremenu, što se vrši pomoću metode cerebralne mikrodijalize.

PROČITAJTE  IZ MOG UGLA Prof.dr. Kemal Dizdarević: Stanja svijesti i snovi

Iz gore opisanog zaključuje se da je za puni obim monitoringa unutar Neurohirurške intenzivne jedinice potrebno postojanje definiranih protokola i algoritama, educirano i motivirano osoblje, oprema za respiratornu podršku, oprema za integrirani multimodalni monitoring (ICP, MAP, CPP, invazivno mjerenje krvnog pritiska i tjelesne temperature, EKG, praćenje saturacije 02, kateterizacija jugularnog bulbusa za kontinuirani zapis cerebralne venske saturacije, direktno mjerenje CBF-a), oprema za praćenje intrinzičkog biohemizma mozga (cerebralna mikrodijaliza), neposredna blizina operacione sale i Neurohirurške intenzivne jedinice, mobilni CT i mobilni radiografski sistem, UZ dijagnostika uključujući transkranijalni Doppler, mogućnost kontinuiranog EEG zapisa, mogućnost zapisa evociranih potencijala, definiran neurotim i pomoć uvijek dostupne konzilijarne službe koja može pokriti problematiku drugih organskih sistema pacijenta.

Savremena neurohirurgija uključuje menadžment čitavog spektra moždanih lezija koje zahtijevaju operativni neurohirurški tretman kao tretman prvog izbora. Međutim, adekvatan pristup ovim lezijama se ne iscrpljuje samo u operativnom tretmanu već je potrebno provesti perioperativni nehirurški, često agresivni, tretman koji se kao takav može jedino ponuditi u kontroliranom okruženju neurohirurške intenzivne jedinice.

Ovo kontrolirano okruženje pruža mogućnost promptnog odgovora na različite metaboličke zahtjeve organizma neuropacijenta u perioperativnom periodu, te preveniranje i korigiranje eventualnog sekundarnog moždanog oštećenja nastalog kao rezultat regionalnog i generaliziranog poremećaja metabolizma i homeostaze. Ovi zahtjevi su u rukama neurohirurga i neuroanesteziologa koji moraju biti u stalnoj i neraskidivoj interakciji.