Hashimotov, ili hronični autoimuni tireoiditis je autoimuna bolest štitnjače. Obično traje godinama ili čak i decenijama. U današnje je vrijeme glavni uzrok poremećaja funkcije štitnjače, pa ako imate Hashimoto, ovo je tekst za vas.
Detektira se biokemijski praćenjem nivoa protutijela u serumu na proteine štitnjače, tireoidnu peroksidazu (A-TPO) i tireoglobulin (TgA). Ali i pomoću ultrazvuka kojim se u slučaju prisutnosti ove bolesti obično vidi difuzno nehomogen prikaz parenhima štitnjače kao odraz promjene njene strukture.
Do današnjeg dana nije u cijelosti razjašnjen uzrok ove bolesti. Moguće je da se radi o promjeni nivoa unosa joda od 1996. godine. On je bio apsolutno nužan zbog korigiranja njegovog nedovoljnog unosa. Može se raditi o tome da se danas, u cjelini, ipak nezdravije hranimo nego u prošlosti, s povećanom pojavom inzulinske rezistencije. Za nju postoje indicije da je uzročno povezana s Hashimotovim tireoiditisom. Na kraju, ne može se isključiti niti stres kao jednog od uzročnika ove bolesti.
Proizvodnja hormona
Važno je napomenuti da kod nezanemarivog broja ljudi zahvaćenih ovom bolešću, štitnjača tokom cijelog života može sasvim uredno funkcionirati. Dakle, kod ovih ljudi bez obzira na Hashimotov tireoiditis, štitnjača proizvodi tačno onoliko hormona štitnjače koliko organizmu treba. To se odražava u urednoj vrijednosti tireostimulirajućeg hormona – TSH, najpreciznijem pokazatelju funkcije štitnjače.
Ono što je danas liječnicima postalo izazov jest upravo razlučivanje prisutnosti Hashimotovog tireoiditisa od pojave jasnog poremećaja funkcije štitnjače. To se može učiniti kvalitetnom dijagnostičkom obradom bolesnika. Prije svega, određivanjem serumskih vrijednosti TSH (po potrebi i T3, T4), TPO, TgA , ali i ultrazvukom štitnjače. Na taj način se s velikom sigurnošću može razlikovati bolesnike koje treba liječiti, od onih kod kojih se tek u bližoj ili daljoj budućnosti može očekivati pojava poremećaja funkcije štitnjače. Također, izrazito je važno bolesnike kod kojih bolest štitnjače nije uzročnik simptoma precizno usmjeriti na eventualne druge bolesti i stanja koja mogu dovesti do istih problema. Trebalo bi posvetiti veliku pažnju upravo metabolizmu glukoze čiji se poremećaj, inzulinska rezistencija, sve više pokazuje kao jedan od glavnih zdravstvenih problema današnjice.
Šta jesti za zdravu štitnjaču?
Ne postoje posebna hrana ili dodaci prehrani koji su korisni sami po sebi u liječenju poremećaja štitnjače i prevenciji određenih stanja. Balansirana prehrana koja osigurava dovoljno hranjivih tvari i umjerena tjelesna aktivnost pomažu pravilnom radu štitnjače. Redovite kontrole mogu na vrijeme otkriti poteškoće u njenom radu.
Tvari na koje je potrebno obratiti pažnju su selen, jod, željezo, magnezij, vitamini B1, B6, B12, D i omega 3 masne kiseline. Preporučuje se uravnotežena prehrana bogata polinezasićenim mastima, ugljikohidratima s niskim glikemijskim indeksom. Treba se fokusirati na dovoljan unos selena, joda, D vitamina i B12 vitamina.
Nastanak autoimunih oboljenja se često povezuje s deficitom vitamina D, te je preporučljivo njegovo kontroliranje i suplementacija u slučaju deficita.
Vitamin D
Oko 80 % tjelesnih potreba za vitaminom D, može se proizvesti u organizmu već nakon 20 minuta izlaganja sunčevoj svjetlosti. Najbogatiji prirodni izvor vitamina D3 u hrani su ulja jetre bakalara, masne ribe poput tune, inćuna, skuše, srdele, maslac, neke vrste gljiva, kvasac, žumance, obogaćeni proizvodi…
Preporučuje se, nastavlja nutricionistica, slijediti mediteransku prehranu, eliminirati hranu s niskom nutritivnom vrijednosti.
Što se tiče glutena, nema službenih preporuka da se gluten izbacuje kod autoimunih bolesti štitnjače. Isto tako ne znači da će svakome ko boluje od ove autoimune bolesti biti bolje od izbacivanja glutena. Vrijedi probati uz praćenje razine antitijela. Ako u periodu od 6 do 9 mjeseci nema poboljšanja vjerojatno od ovakve prehrane nećete dugoročno imati koristi. No, ako pak ima značajnog pomaka, vrijedi se pridržavati ovog tipa prehrane.
