Dobro je da se svađaju: Nesuglasice među braćom i sestrama razvijaju socijalne i emocionalne vještine

0
94

Svađe među braćom i sestrama mogu ubrzati mentalni razvoj djece i ranije dosezanje zrelosti, tvrde naučnici iz Centra za porodična istraživanja Univerziteta Cambridge.

Utjeha za roditelje koji gube živce u svakodnevnim prepirkama svojih potomaka proizlazi iz petogodišnjeg istraživanja. Naučnici su ustanovili da česta neslaganja među braćom i sestrama doprinose i razvoju emocionalnih i socijalnih vještina.

Također naglašavaju da je to moguće samo u slučaju kad ni jedno dijete nije submisivno nego se ravnopravno verbalno bori s bratom ili sestrom te zajednički nastoje doći do rješenja konflikta. Drugim riječima, što se djeca više svađaju, to će bolje naučiti kako kontrolirati svoje emocije.

Međutim, u praksi se roditelji prečesto upliću u dječije svađe želeći ih što prije riješiti. Psiholozi su stava da bi roditelji trebali u životu djece imati više ulogu vodiča, a manje onoga koji se brine umjesto njih.

Kad god postoji prilika da dijete samo premosti prepreku i preuzme odgovornost, treba ga pustiti da to napravi te ga usmjeravati i voditi na tom putu. U tom kontekstu, odnos između doje djece je odnos koji je, na neki način, neovisan o njihovu odnosu s roditeljima.

Međutim, djeca, a pogotovo ona mlađa, nemaju još razvijenu samoregulaciju i sistem moralnih vrijednosti (jer je to nešto što se uči kroz život), pa tu mogu uskočiti roditelji kao medijatori, ali ne i suci. Roditelj može nadgledati situaciju, ali se ne treba miješati dokle god se ne prekrše pravila odgoja.

Važno je ne spašavati djecu unaprijed, vjerovati u njih i pružiti im mogućnost da sami probaju riješiti svoj problem. Kroz sukobe djeca mogu puno naučiti, pa tako i kontrolirati emocije.

Adekvatno postavljanje granica je ujedno glavni vanjski mehanizam poticanja razvoja samoregulacije kod djece. U tom kontekstu mlađa djeca će sigurno trebati pomoć odraslih (kroz podršku, ne rješavanje problema) da u emocionalno napetom okruženju uspiju uspostaviti emocionalnu samoregulaciju.

Ipak, u nekim slučajevima potrebno je i direktno uplitanje roditelja u konflikt.

Kad jedno dijete ima puno veće razvojne kapacitete od drugog, ne možemo govoriti o samostalnim kapacitetima za rješavanje konflikta. U tom slučaju dijete s manje kapaciteta treba roditeljsku podršku, no to ne znači da roditelj treba automatski stati na stranu ‘slabijeg’, što često vidimo u praksi.

I, naravno, situacije gdje se krše opća roditeljska pravila, bilo fizički obračun, kršenja moralnih načela i slično, pri čemu je dobro postaviti granicu na nepoželjno ponašanje, a ne presuditi konflikt.

Konstruktivno riješen sukob daje osjećaj zadovoljstva i samopouzdanja, uči ih pregovarati i poštovati razlike, kako se zauzeti za sebe, iznijeti stav, argumentirati i prihvaćati tuđe argumente te kako vratiti odnos u ravnotežu.